Kemičari iz svijeta prirode

Kako pčele uzimaju vodenastu, šećernu supstancu i transformiraju je u trajni izvor hrane za zimu?

Kada je Carl Linnaeus dao pčelama medaricama znanstveno ime Apis mellifera 1758. godine, nije znao mnogo o tomu što se događa iza kulisa. Ime doslovno znači „medonosna pčela“, sugerirajući da pčela nosi med direktno s cvijeta. Pomalo crven u licu, pokušao je ispraviti naziv u “pčela medarica“ ali do tada je naziv već “zaglavio“ u primjeni.

Srećom, danas su pčele prepoznate u svojoj ulozi kemičara iz prirode. “Ne znam ni za što slično u životinjskom kraljevstvu,“ kaže Jonathan Powell, povjerenik u The Natural Beekeeping Trust. “Njihov utjecaj na svijet prirode je neizmjeran zbog toga što ne utječu samo na biljke, već i na biljojede koji ih jedu, kao i na insekte koji žive na istom području.

Oni su u srcu svijeta prirode – farmeri koji direktno ili indirektno snabdijevaju hranom druge vrste. “Mi bi trebali više cijeniti njihov dar i opreznije razmatrati kako se med proizvodi.

“O tomu mnogo zna pčelar iz Dorseta Mike Madgwick koji se brine o 25 košnica. On pojašnjava: “Med je u osnovi prezasićena otopina monosaharidnih šećera – fruktoze i glukoze.

Pčele čuvaju nektar u medenom mjehuru, posebno prilagođenom dijelu utrobe koji omogućuje prenošenje nektara u košnicu. Pčela medarica može prenijeti znatnu količinu nektara po težini u usporedbi s njenom tjelesnom težinom.“

“Jednom kada se vrate u koloniju pčele radilice izlijevaju nektar ostalim pčelama u košnici čija je posebna uloga da prave med. Kroz postupak ponavljanja regurgitacije kod pčela u koloniji, nektar se postupno koncentrira sa 70-80% vode na manje od 20%. Ovaj superkoncentrat (sa nekim kemijskim promjenama kao što je mješavina šećera) je med.“

Prelazak nektara u med je delikatna procedura, koja zahtijeva pedantnost i pažnju usmjerenu na detalje. Kako je nektar koncentrat, enzimi i male količine antioksidansa iz pčelinjeg trupa dodaju se otopini. Tek kad je med vrlo koncentriran dodaje se u stanice kolonije u košnici rezervirane za čuvanje hrane.

“Koncentracija vode važna je ako sadrži više od 20%, postoji opasnost da se med fermentira, pa tako postane neupotrebljiv kao hrana za pčele,“ kaže Mike.

“Vrlo malo bakterija i mikroorganizama može preživjeti u medu,“ objašnjava Diane Roberts, službenik za odnose s javnošću u Britanskoj udruzi pčelara. “Također kiselost mu je između pH 3 i 4.5, što pomaže ograničenom razvoju bakterija i gljivica.“

I tako, dok je med često označen kao superhrana, za pčelare i izumitelje prava je magija kako su pčele svladale vještinu samokonzerviranja.

Berba meda: Odgovorno pčelarstvo u svijetu

Prirodne samokonzervirajuće, antimikrobne osobine meda dale su nam bogatu, vrijednu namirnicu prisutnu tijekom cijele ljudske povijesti. Špiljski crteži u drevnom Egiptu koji datiraju iz 2400. prije Krista prikazuju prizore iz pčelarstva sličnim modernim metodama koje Eva Crane – u svojoj knjizi Arheologija pčelarstva – ističe: “Zapravo je bilo relativno malo promjena u 4,400 godina.“

I, dok se tehnika nije mnogo promijenila od egipatskog doba, potražnja za zlatnom delicijom daleko je veća. Med se smatra namirnicom koja je važna zaliha svakog kuhinjskog ormarića diljem svijeta, ali, zbog njegove dragocjene prirode, važno je osigurati da pčelari djeluju kao čuvari pčela, a ne kao proizvođači meda.

Ludi za medom
Putujući duboko u sirovu, neobrađenu šumu koja pokriva oko 60% Zambije, čut ćete ove divlje insekte u letu, zaposlene u flori. Divlje pčelarstvo popularan je izvor prihoda za lokalne zajednice i mještani djeluju kao nadzornici okoliša pčela radije nego da prihvate upotrebu pesticida i herbicida.

“Postoji veliki stupanj stručnosti i velikog poštovanja prema pčelama, a pčelarstvo je vještina koja se prenosi sa generacije na generaciju. Roditelji uče svoju djecu pčelarskom umijeću od ranog doba kako se ne bi bojali pčela, i zbog toga, čak i ako pređu u neku drugu industriju, pčelarstvo ostaje cijenjena vještina koja može osigurati značajne dodatne prihode“, objašnjava Gabbi Loedolff iz tima za nabavu sastojaka u Lushu.

Divlji pčelari postavljaju tradicionalne, rukom rađene košnice u koru drveta koristeći znanja prenošena generacijama. Jedno se drvo može rabiti za 15 do 20 košnica, koje udomljava pčele 10 godina, i ima minimalni utjecaj na okoliš. Kako bi nadoknadili med, pčelari se penju na stabla – obično bez zaštitne opreme – kako bi skinuli cilindar kore drveta koji pokriva šupljinu u kojoj je košnica i izvukli bogato saće. To je zahtjevan manevar, diktiran od strane pčela koje vole visoke košnice.

POVRATAK BRITANSKOG PČELARSTVA OSNOVAMA

Pčelarstvo u Zambiji neustrašiv je oblik berbe meda u usporedbi s široko rasprostranjenom komercijalnom proizvodnjom, no slične pionirske tehnike razvijaju se i u našoj blizini. Vraćajući se osnovama, Philip Chandler, pčelar iz Devona, usvojio je mnogo prirodniji pristup pčelarstvu prije nekoliko godina u pokušaju da pomogne povećanju broja pčela: “Počeo sam s konvencionalnom opremom i košnicama, no ubrzo sam se počeo pitati zašto je potrebno rabiti svu tu složenu opremu za ono što je u biti jednostavna operacija. Naše međudjelovanje s pčelama medaricama ne mora biti tako složeno.“

Phil hvali uporabu top bar košnica – tradicionalne japanske košnice jednostavnog dizajna koje pružaju pčelama veći stupanj slobode u građenju svog saća – Phil dopunjava reprodukcijskim tehnikama koje pomažu njegovim pčelama da se bore protiv lokalnih bolesti, ili da , kako on to kaže, “same riješe svoje problem.” Na primjer, otkriva nam da je upravo kupio tri matice od Sveučilišta iz Sussexa jer te pčele imaju posebne vještine: “Matice su u stanju otkriti varroa destructor nametnika u saću i dovesti radilice da ih izbace. Također su vrlo otporne na bolesti i to su određene osobine koje želim razviti kod svojih pčela.”

Phil navodi da se broj pčela medarica povećao – iako ne iznad točke zabrinutosti. Pčele medarice imaju problema, ali to su uglavnom problemi koje smo sami stvorili: nametnik varroa destructor koji se proširio svijetom na leđima pčelarske industrije i kemijske poljoprivrede.

Populacija pčela medarica u Velikoj Britaniji srazmjerna je broju pčelara, čiji je broj narastao zadnjih 5-6 godina, stavljajući ih na snažniju poziciju od ostalih vrsta pčela, kao što su bumbari i solitarne pčele, koje se moraju same braniti i mogu biti u većoj opasnosti.

Zbog važnosti koju su pčele dobile u prirodnom svijetu, stvaranje staništa i divljih košnica, zaštita pčela odgovornost je koju ne smijemo ignorirati.