Terenski izvještaj Lush tima za kupovinu sastojaka

Voditelj Lush tima za kupovinu, Simon Constantine, izvještava o nedavnom posejtu Sumatri, točnije permakulturnom centru kojeg vodi Lush u suradnji s nevladinom organizacijom Orangutan Information Centre. GAYO centar uči lokalne farmere kako obogatiti vlastitu zemlju što će pomoći odvratiti ih od daljnjeg prodiranja u zaštićenu šumu i od uporabe neodrživih i destruktivnih tehnika kao što je krčenje šume i paljenje.

Kišna je sezona na rubu šumskog rezervata Gayo Lues. Strma zemljana staza tamno narančaste boje, prepuna lokvi vode, otežava probijanje uz brdo čak i našem vozilu s pogonom na sva četiri kotača. Kratak je put do sela, ali težak zbog stalnog vrludanja stražnjeg dijela vozila. Moja kolegica uranja svoje lice u maramu, svjesna je da se s desne strane nalazi velika provalija. Srećom, nakon nekoliko prepreka i uz glasnu riku motora vozila, stižemo u Gayo permakulturalni centar.

Gayo permakulturalni centar, smješten je na vrhu jednog od brojnih strmih brežuljaka na indonezijskom otoku Sumatra, točnije na području Sjeverne Sumatre, na granici s nacionalnim parkom Gunung Leuser.To je ujedno i najveća preostala primarna prašuma u Indoneziji i centar je malo drukčije permakulture. Osnovan u samo dvije godine u suradnji s Lush-om i Ornagutan Informatian Centre, nevladinom organizacijom koja se bavi zaštitom prirode, Gayo ima mirisne note u u samoj svojoj biti.

Ovo područje središte je nekoliko glavnih aromatičnih sastojaka; limunska trava tu je česta , veliki busenovi pokrivaju zemlju i služe kao podloga borovima koji prekrivaju krajolik. Ne tako daleko, vanilija, pačuli i limunska trava rastu u obilju.

Nažalost, uz mnoštvo različitih agrikulturalnih metoda, kroz niz godina dobra praksa sadnje i žetve zamijenjena je onom lošom. Tako, od nekoć jednostavnih usjeva bez nametnika, farmeri usvajaju načine uzgoja koji uključuju krčenje i paljenje šuma te uporabu kemijskih gnojiva koja čine biljke još osjetljivijima na nametnike.

Strme padine tipično se krče, autohtone šume se uklanjaju, a pačuli i ljute papričice se sade nakon prekrivanja zemlje plastičnim malčem i kemikalijama. Ova kišna sezona odličan je primjer kako je kratkoročna ova strategija. Na našem putovanju iz Medana prošli smo uz nekoliko klizišta, zemlja, dragocijeni izvor, vrlo brzo nestaje. Farmeri su spoznali da godinu za godinom plodnost zemlje opada tako dramatično da moraju pronaći novo mjesto za sadnju sljedeće sezone što znači još krčenja šuma.

Sabar, upravitelj farme koji je dizajnirao i sad vodi GPC objašnjava: „Ovaj ciklus pročišćavanja zemljišta sjećom, obradom i njegovo napuštanje može biti prekinut i tome se nadamo u GPC-u, želimo educirati lokalne farmere o permakulturi i održivom načinu sjetve tih usjeva.

Sabar je doslovno usvojen u svijet permakulture u dobi od 12 godina kada je tsunami 2004. ostavio njega i njegovog brata bez roditelja. Nakon gubitka obitelji, IDEP, centar za permakulturu i održiv način života iz Ubuda na Baliju uzeo ga je k sebi i to je mjesto postalo njegov dom gdje je naučio sve o permakulturi. Sabar je čeznuo za povratkom u regiju Aceh, negov stari dom i tako je iskoristio priliku da bude dio projekta GPC-a i Lusha.

Sabarov je prvi izazov bio pokazati primjerom da permakultura može održati zemlju plodnom na zemljištu veličine 10 hektara. Ovo je važno jer će ohrabriti lokalne farmere i dati im razlog da ostanu na zemlji umjesto da uništavaju zaštićena područja.

GPC je 2015. započeo proces obnove tla, kompostiranjem i uklanjanjem nestabilnih borovih stabala. Usjevi već sad dobro uspjevaju, a lokalna se zajednica divi tome da zemljište za koje su mislili da je samo za ispašu, daje veliku količinu usjeva poput rajčica, patliđana, čili papričica i bundeva.

Sada se GPC hvata u koštac s većim izazovima osiguravajući veću poljoprivrednu proizvodnju osnovnih usjeva na nekoliko hektara, poput vanilije (koja je glavni lokalni fiksator dušika), limunske trave, pačulija i citronelle. Svakom je dana darežljiva količina komposta i malča kao i različita plodonosna stabla. Stvorene su i male brane koje obogaćuju prirodne izvore na tim mjestima i dopuštaju vodi da gravitacijom navodni ta područja. Kada im je potrebna dodatna voda, rijeka u blizini pruža što je potrebno pomoću mehanizma pumpi. Ovo je ključno, jer sljedeći korak je dodavanje destilacijskih sustava za destiliranje eteričnih ulja, čime bi se zatvorio ciklus koji obuhvaća sadnju, žetvu i obradu za maksimalnu učinkovitost.

Kao dodatak ovome, OIC je započeo prvotne radove za formiranje skupina zemljoradnika koje će zajedno raditi i naučiti više o permakulturi. Ne bi bilo u redu osuđivati ih jer su se jako udaljili od obnovljivijih tradicionalnih praksi kao i zbog tendencije da ulaze sve dublje i dublje u zaštićene djelove šume u potrazi za zemljom bolje kvalitete na kojoj bi sadili svoje usjeve. Većina ovih promjena dogodila se tijekom građanskog rata, te iako nam mnogo farmera govori da bi se rado vratili obnovljivivijim metodama sadnje, biti će potrebno više od malo uvjeravanja u dobrobiti permakulturalne sadnje. GPC će pokazati vrijednim resursom – radnim primjerom metoda koje će morati usvojiti.

Novi uređaj za destilaciju koja će uskoro montirati u blizini zemljoradnika nije samo neka stara destilerija. Radit će pomoću obnovljive energije koju će generirati mala hidroelektrana s branom na lokalnoj rijeci. Ovo će ukloniti dodatni teret na šumu, a to je potreba za nabavljanjem drvnog materijala za potrebe snabdjevanja energijom ostalih destilacijskih pogona rasutih po brežuljcima.

GPC je mlado i plodno mjesto i ima važnu ulogu i doprinos u održivom uzgoju citronele, vanilije, pačulija i ostalih sastojaka za kozmetičku i parfemsku industriju u ovoj regiji. To je mjesto na kojem ljudi i zemlja postaju jedno, i usput predivno mirišu.

Fotografije:

Lijevo: Izrada komposta u Gayo permakulturalnom centru za sadnju biljaka koja daju eterična ulja. Ovo je dio obuke farmera kako se ne bi oslanjali na sadnju na području izvornih šuma.

Desno: Sabar pokazuje plodove svog rada.