Plastika se, iako nepozvana, trajno nastanila na planeti Zemlji, a znanstvenici i aktivisti naglašavaju da za 'čudesni materijal' treba stvoriti sustav zatvorene petlje, a plastika za jednokratnu uporabu treba postati stvar prošlosti.

Otok plastike

Hendersonov otok nedavno je postao glavna vijest, ali zbog posve pogrešnih razloga. Ovaj udaljeni nenaseljeni otok koji je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u južnom Tihom oceanu ima najveću gustoću smeća na svijetu.

Najbliži stanovnici nalaze se 115 km dalje, na otoku Pitcairn, na kojem živi samo 40 stanovnika, a da biste pronašli bilo kakva industrijska postrojenja ili veća ljudska naselja trebat ćete prijeći preko 5000 kilometara. Na plažama otoka Henderson možda nećete naći ljudske otiske stopala, ali ljudska je vrsta ostavila traga po cijelom otoku, u obliku 17,6 tona otpadaka koje je more izbacilo na obalu.

Ekspedicija iz 2015. godine koju je provelo sveučilište u Tasmaniji i dobrotvorna udruga za zaštitu ptica (RSPB) pronašli su 38 milijuna komada plastike na plažama otoka, od toga je 68% ukopano ispod pijeska. Iako je ova brojka zastrašujuća, znanstvenici kažu da se radi o drastičnom podcjenjivanju jer istraživanja su izostavila sve što je ukopano dublje od 10 metara. Također, u ovu brojku nisu uključene čestice zvane mikro i nano plastika.

Većinu otpada, na obalu je nanijelo more iz obližnjeg južno tihooceanskog vrtloga koji nastaje zbog kružnih struja koje stvaraju vjetrovi, rotacije planete i kopnene mase, a sve to rezultira akumulacijom smeća u tom području. Znanstvenici kažu da Hendersonov otok i njemu slični postaju rezervoari svjetskog smeća.

Svaki dan, negdje između 3000 i 13000 komadića plastike završi na obalama plaže. Desetci lutaka, biciklističkih pedala, ribarskih mreža i plastičnih košara stvaraju ružnu sliku, a teški konop, najvjerojatnije s teretnog broda, kako se dezintegrira ispušta zelenu boju u pijesak. Veličina potonjeg predmeta onemogućila je analizu i on nije dio istraživanja.

Stotine rakova samaca stvara dom od posudica i boca nađenih na njihovom prirodnom staništu koje je u potpunosti prekriveno naplavljenom plastikom. Zelene kornjače upliću se u ribarske mreže, a sloj otpada na plaži ne dopušta ženkama da polegnu jaja na jedinom mjestu gniježđenja na ovom otoku.

Vodeća istraživačica Jennifer Lavers kaže da na nekim dijelovima plaže ima više plastike nego pijeska. Nakon što je vidjela količinu odbačenog smeća na otoku tako dalekom od ljudi, kazala je: „Ovo uistinu pokazuje vezu između najudaljenijih dijelova oceana i naših metropolitskih središta.“

Jennifer je usmjerila svjetsku pozornost na Hendersonov otok kako bi maksimalno naglasila problem s plastikom. Uz to što je čišćenje otoka samo po sebi neizvedivo, to bi u svakom slučaju bilo samo površno rješenje, kaže, jer i dalje bi otpad nastavio naplavljivati obale i poništio sve do sad očišćeno. Umjesto toga, znanstvenici kažu da je potrebno u potpunosti promijeniti način razmišljanja o plastici.

„Trebamo stati, napraviti pauzu i razmisliti o sebi te shvatiti da rješenje ne leži u tome da se neki tropski otoci dva puta godišnje očiste, već da krenemo djelovati iz gradova i zaustavimo našu ovisnost o plastici, bez obzira koliko to teško bilo.“

Smeće na otoku Henderson

Uništeni raj

Tuvalu je nekoć bio rajski otok južnog Tihog oceana. No, otpaci su zavladali otokom nakon što je ova otočna država postala neovisna 1978. i uvela inozemni uvoz što je rezultiralo gomilom smeća.

Zbog manjka infrastrukture za uklanjanje otpada, smeće je završilo u iskopanim jamama koje prekrivaju 8% površine otoka. Te su jame ostaci iz Drugog svjetskog rata, kada su se iz njih iskapali koralji koji su korišteni za izgradnju pista za saveznike.

Filmaši koji stoje iza dokumentarca A Plastic Ocean otputovali su na Tuvalu i uvidjeli utjecaj koji iskopne jame pune smeća imaju na ljudske živote. Upoznali su Marao Apisai koja već 25 godina (cijeli svoj život) živi u jednoj od takvih jama. Među otpadom, ljudi uzgajaju stoku i pale dio otpada, udišući opasne pare.

Kao dio programa pomoći Tihom oceanu, vlada Novog Zelanda pokrenula je projekt Tuvalu Borrow Pit Reclamation, kojim se jame žele ponovno pretvoriti u okolišno prihvatljivo stanište kojim bi se popravilo zdravstveno stanje zajednice.

Više od 250.000 kubičnih metara pijeska izvučeno je iz lokalne lagune kako bi se napunile jame. Otpad iz jama prebačen je u jednu veliku jamu na sjeveru otoka, a sav je posao završen u travnju 2016.

Rak u plastičnoj posudici

Calibre Consulting, tim koji je pokrenuo ovaj projekt, kaže da su pozitivne posljedice već sad vidljive. Veća površina zemlje sad je dostupna, stoka i ljudi mogu se odvojiti i olakšana je rekreacija. (Sada se odbojka redovito igra u popodnevnim satima i tijekom vikenda.)

Andrew Ioatana iz Funafuti Falekaupule (Vijeća načelnika) u Tuvalu, u pismu onima koji stoje iza projekta napisao je: „Projekt će cijela zajednica cijeniti do kraja svog života i ne možemo riječima izraziti našu zahvalnost za njihovu pomoć.“

Tuvalu je možda obnovljen u svoj rajski oblik, ali pitanje nadolazećeg smeća i dalje ugrožava otok. Njegova lokacija čini izvoz u svrhu recikliranja skupim, a zbog ograničenog prostora, na otoku nema mnogo mjesta za otpad.

Peter Ollivier, voditelj projekta iskopnih jama, kaže da taj projekt nije uopće bio o otpadu, već je implementiran kako bi se poboljšali životni i zdravstveni uvjeti, te očistilo zemljište za upotrebu zajednice.

Problem otpada u Tuvalu nije izolirani problem, a prema novom izvještaju dobrotvorne udruge Plastic Oceans Foundation, koja radi na osvješćivanju o ovom problemu, i Sveučilišta Brunel, 80 -90% otpada nije pravilo prikupljeno i sigurno uklonjeno u nekima od najsiromašnijih zajednica.

Zatvoreni krug

Otpad odgovoran za uništenje ovih otoka dio je linearne ekonomije, gdje se plastični predmeti proizvode, upotrebljavaju i odbacuju. No, postoji održiviji način za koegzistenciju plastike na ovoj planeti. U kružnoj ekonomiji, plastika se upotrebljava što je duže moguće što rezultira smanjenjem otpada. Popravljanje, ponovna upotreba i recikliranje ključne su komponente u održavanju zatvorenog kruga plastike.

Značajni su koraci učinjeni prema Cirkularnoj ekonomiji u Ujedinjenom Kraljevstvu, po zadnjem izvještaju Wrap-a, organizacije koja teži svijetu koji svoje resurse koristi održivo. Recikliranje plastičnih boca se povećalo, a grupno skupljanje različitog otpada sve više potiče ljude na recikliranje, a proizvođači sve više upotrebljavaju plastiku manje težine. No, to nije dovoljno, a određena količina materijala nije ni pogodna za recikliranje.

Plastiku koja ipak završi na mjestu za recikliranje očekuje ograničeni životni vijek. Nakon dva ili tri ciklusa ponovne upotrebe, kvaliteta plastike oslabi toliko da sama plastika postane neupotrebljiva.

Plastika bez granica

Oceani su onečišćeni s osam milijuna tona plastike svake godine, a smatra se da 80% dolazi s kopna. Prema izvještaju fondacija Plastic Oceans i Sveučilišta Brunel, glavni doprinositelji onečišćenju su Kina, Indonezija, Filipini i Vijetnam. Ondje ne postoji infrastruktura za preradu otpada, a višak nepotrebnih materijala završi u oceanu.

A otpad je veliki biznis. U 2015., izvoz plastike Ujedinjenog Kraljevstva iznosio je 791.000 tona, a glavna destinacija bila je Kina, gdje se može dobro zaraditi na obradi i preprodaji materijala. Dok je veliki udio otpada završio u oceanu tek u Aziji, prvotno je bio bačen u Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi i SAD-u.

U želji da se riješi nereciklirajućeg otpada, Kina je 2012. pokrenula Operation Geen Fence, određujući ograničenja na uvoz otpada u Kinu. Neki stručnjaci kažu da je to potaknulo zemlje iz kojih potječe otpad da bolje promisle o otpadu kojeg stvaraju. Sada je Kina objavila da više neće primati otpad za recikliranje morskim putem, a posljedice ove odluke tek će se vidjeti.

Godine 2015. Europska komisija postavila je skup mjera za model Cirkularne Ekonomije čiji je cilj ponovna upotreba 50% plastičnog otpada do 20125., no je li recikliranje dovoljno?

Jennifer Lavers, vodeća znanstvenica ekspedicije na Hendersonov otok, ima poruku za sve potrošače: „Nemojte se nadati da će vaša vlada donijeti legislativu, ne nadajte se da će vaši susjedi početi reciklirati, izađite i učinite nešto. Budite primjer, potaknite sebe i svoju obitelj da razmisli o alternativi plastici, korak po korak.“

Vlade možda poduzimaju neke mjere prema rješavanju problema s plastikom, ali ponovno osmišljavanje našeg odnosa prema plastici uključuje veliku kulturološku promjenu, a uloga svakog pojedinca bit će ključna za promjenu postupanja s plastikom.

Fotografije Hendersonovog otoka ustupila nam je Jennifer Lavers.