Razoran utjecaj zagađivanja oceana plastikom sada je isplivao na površinu, no dobre su vijesti što organizacije koje rade na zaštiti mora pokazuju da rješenje ili obrat problema leži u rukama potrošača i odluka koje oni donose.

Plastične mikročestice u centru su pozornosti, a 2018. godine Vlada Ujedinjenog Kraljevstva zabranila je proizvodnju kozmetike koja sadrži mikročestice, slijedeći stope Sjedinjenih Američkih Država. No ukidanje ovih malih plastičnih čestica tek je početak rješavanja problema, a novi izvještaj fondacije Plastic Ocean i sveučilišta Brunel kaže da pravo rješenje leži u promjeni kojom će se plastika upotrebljavati isključivo unutar zatvorene petlje cirkularne ekonomije.

Ocean od plastike

U Indijskom oceanu patuljasto mladunče plavog kita kreće se morem. Iznad ovog oceanskog diva, nalazi se masna plastična ‘juha’ od mikroplastike: čestice koje su nekoć bile plastične vrećice, boce i ostali proizvodi s ambalažom koji su se razgradili uslijed sunčeva zračenja. To je ista plastikom zagađena voda koju će kit, u količini od 75,000 litara, progutati svaki put kada otvori usta hraneći se zooplanktonom.

To je bila jedna od scena koju je doživio tim snimatelja filma A Plastic Ocean. Sada se fondacija Plastic Oceans, koja stoji iza filma, udružila s istraživačima sveučilišta Brunel kako bi izradili novi znanstveni izvještaj koji podupire dokumentarac.

Na godinu se u cijelom svijetu proizvede oko 330 milijuna tona plastike, brojka koja je istovjetna ukupnoj biomasi cijele odrasle populacije. Od te količine, 8,8 milijuna tona uđe u oceane izravno s kopna, a znanstvenici kažu da će se ta brojka do 2025. godine još više povećati zbog rasta globalne populacije i sve većeg ekonomskog razvoja.

Postoje čvrsti dokazi zagađenja oceana plastikom kroz hranidbeni lanac, a sukladno novom izvješću, više od 90% svih morskih ptica progutalo je neku vrstu plastičnog otpada. Na dnu hranidbenog lanca je plankton, koji možda i jest mikroskopske veličine, no on je važan izvor hrane za velike morske životinje kao što su kitovi i ribe. Plankton se sada hrani mikroplastikom, koja se onda kreće hranidbenim lancom, prelazeći iz plijena na sve veće i veće grabežljivce dok naposljetku ne završi u ljudskom hranidbenom lancu.

Otpadna plastika često predstavlja kemijsku opasnost za okoliš jer otpušta kemikalije koje zagađuju prostore na koje su bačeni. Sudeći po znanstvenicima sveučilišta Brunel, sekundarnu opasnost predstavlja sposobnost plastike da apsorbira druge kemikalije koje izvorno potječu iz industrije i poljoprivrede, a koje su također bačene u more. Kemikalije često odbijaju vodu te kada naiđu na plastiku na kraju budu koncentriranije forme od izvorišne. Plastični peleti pronađeni uz obalu Japana, pokazali su visoku koncentraciju toksičnih tvari, čak milijun puta veću nego u okolnoj morskoj vodi.

Jo Ruxton, producentica filma i izvršna direktorica fondacije Plastic Oceans u UK-u kaže: “Sada znamo kako brzo plastika privlači ostale kemikalije kada dođe u ocean i smatramo da bi plastika u vodenom okruženju trebala biti klasificirana kao izuzetno opasna.”

Plastični peleti koji se upotrebljavaju za proizvodnju plastičnih predmeta još su jedan izvor briga. “U ovom trenutku, reciklirana plastika skuplja je od ‘djevičanske’ i zato bi promjena zakona poput snižavanja poreza na reciklirane plastične pelete napravila veliku promjenu”, dodaje.

Dokumentarac A Plastic Ocean oruđe je u borbi protiv zagađenja plastikom. Podiže svijest ljudi o problemu, a tvorci filma nadaju se da će stvoriti val promjene među kupcima, poduzećima i vladama. Njegovi autori potvrđuju da će dokumentarac i izvješće biti podijeljeni sa što većim brojem vlada, kako bi promijenili mišljenja onih koji rade zakone i uvjerili ih u vrlo realan i eskalirajući utjecaj upotrebe jednokratne plastike na oceane, okoliš i ljudsko zdravlje.

Kada se Jo Ruxton prvi put osobno uputila vidjeti plastiku u oceanu, očekivala je ‘otoke smeća’. No, realnost je bila mnogo gora: “Ono što sam vidjela nije bilo ono što sam zamišljala - mislila sam da se radi o nečemu što bi flota brodova mogla skupiti i reciklirati na licu mjesta. Plastika je pomiješana s planktonom i jednostavno je ima previše. Hvatali smo je mrežom danonoćno. Prilikom svakog novog izlaska na more mreža je bila pretrpana plastikom.”

Onečišćenje mora plastikom

Velika Tihooceanska nakupina smeća

Točno između zapadne obale sjeverne Amerike i Japana nalazi se velika tihooceanska nakupina smeća, jedna od mnogih u svijetu. Kovitlajući vrtlog otpadaka u moru čine dva područja krcata plastikom: Zapadna nakupina smeća i istočna nakupina smeća. Obje se stvaraju kada otpaci nađu put prema centru oceanskih struja, to su cirkularne struje stvorene vjetrom, rotacijom planeta i kopnenom masom.

Za fondaciju Plastic Oceans, recikliranje je posljednje utočište. Svaki put kada se plastika reciklira njezina se kvaliteta smanjuje, a nakon dva ili tri ciklusa, materijal je beskoristan. Jo objašnjava: “Naravno da je bolje od bacanja u ocean, ali prestanak upotrebe najbolja je stvar koju možemo učiniti.”

Prije nego plastika završi u kontejneru za recikliranje, postoje načini kako je održati van oceana, a tiču se moći koju ljudi imaju u svojim rukama: “Ljudi pokreću posao. Potražnja generira ponudu, a ako ljudi počnu zahtijevati drukčije stvari, poduzeća će morati promijeniti način snabdijevanja. Ako ljudi odaberu kupovati od proizvođača zbog ambalaže, a ne samo proizvoda, ostali proizvođači morat će pratiti ovaj trend.”

Uz navedenu snagu koju imamo kao grupa, i kao pojedinci možemo puno toga napraviti. Jo uvijek ističe sljedeću anegdotu i iz nje crpi inspiraciju. Petogodišnja djevojčica zadala si je cilj ne samo odbiti plastične slamke, već je vlasnicima lokalnog restorana rekla da ne bi smjeli uopće nuditi jednokratnu plastiku već prijeći na alternativu od papira ili bambusa. “Ako malo dijete to može učiniti, svi mi možemo postići promjenu”, kaže Jo.

City to Sea

City to Sea organizacija je iz Ujedinjenog Kraljevstva koja također ima cilj izbaciti jednokratnu plastiku. Diljem svijeta vode kampanje podižući svijest ljudi i potičući kako proizvođače tako i aktiviste da učine male promjene koje će imati veliki utjecaj. Jedna takva promjena uvjeravanje je svih velikih trgovaca da prestanu prodavati plastične štapiće za uši i pređu na alternative od papira do kraja 2016. Više od 150,000 ljudi potpisalo je #SwitchTheStick peticiju i obvezalo se ne kupovati plastične štapiće za uši. Osnivačica organizacije Natalie Fee kaže: “To je pokazalo malim trgovcima da postoji veliki društveni apetit za promjenom.”

Usredotočavanje na samo ovaj problem rezultirat će prestankom proizvodnje preko 320 tona jednokratne plastike u jednoj godini na tržištu UK-a. To je jednokratna plastika koja se nikad neće reciklirati, a većina bi je završila u moru.

Osnivačica ove organizacije čije je sjedište u Bristolu, i od nedavno samoprozvana Zelenom Šampionkom, Natalie dodaje: “Plastično zagađenje velik je problem, ali ako promijenimo čak i male stvari poput neupotrebe plastičnih vrećica, plastičnih boca i štapića za uši, bit ćemo na dobrom putu ka rješavanju problema.

Natalie je krenula u akciju kada je na televiziji vidjela mladunce albatrosa kako umiru od gladi u svojim gnijezdima, trbuha punih plastike. Kaže: “Nisam to mogla gledati sjedeći i dozvoliti da se to događa. To je bilo kao da gledam svoje svakodnevne plastične predmete u trbusima mladunaca albatrosa miljama daleko, to je za mene bilo nešto suštinski krivo. Zato sam odlučila učiniti nešto po tom pitanju.”

Plastične boce trenutačno su na dnevnom redu organizacije City to Sea, a kampanjom Refill žele promijeniti obrazac ponašanja kada se radi o vodi za piće u pokretu. Aplikacija Refill ohrabruje ljude da sa sobom ponesu bocu koju mogu iznova puniti i da je napune vodom iz slavine u kafićima, trgovinama i ostalim poslovnim objektima koji su se uključili u kampanju. Digitalna karta pokazuje gdje se boce mogu napuniti, a za to se dodjeljuju i bodovi. Bodovi se na posljetku mogu zamijeniti za bocu za vodu od nehrđajućeg čelika.

Do sada se više od 700 poslovnih objekata uključilo u kampanju, ali glavni je cilj ovog pothvata promijeniti obrasce ponašanja kupaca: “Želimo ukloniti tabue kako bi ljudi opušteno ulazili u pojedine lokale ili trgovine i tražili nešto besplatno, a dajemo im i razlog da svoju bocu nose sa sobom.”

Licencirani prostori u Ujedinjenom Kraljevstvu po zakonu bi trebali pružiti vodu iz slavine, ali nedavno istraživanje otkriva da se 71% ljudi ne osjeća ugodno tražiti besplatnu vodu iz slavine bez da nešto kupe. Društvene mreže također su postale snažno oruđe u borbi protiv jednokratne plastike, uz City to Sea koji podiže svijest ljudi kroz video isječke o temama koje variraju od prljave istine iza vlažnih maramica, do menstruacija bez plastike.

Kada je riječ o donošenju značajnih promjena, Natalie ima sljedeći savjet: ”Prije svega, morate prestati kupovati proizvode koje ne želite više vidjeti na policama. Potom trebate ili stupiti u kontakt s proizvođačima ili se pridružiti ili pokrenuti kampanju.”

Uz dokaze da pojedinci uspješno utječu na promjenu, Natalie kaže: „Svi mi imamo moć promijeniti situaciju".

“Ljudi pokreću posao. Potražnja generira ponudu, a ako ljudi počnu zahtijevati drukčije stvari, poduzeća će morati promijeniti način snabdijevanja. Ako ljudi odaberu kupovati od proizvođača zbog ambalaže, a ne samo proizvoda, ostali proizvođači morat će pratiti ovaj trend.” Jo Ruxton, Plastic Oceans Foundation