Priča o aloi: kako žene plemena Maasai osnažuju djevojke

U teškim uvjetima Kenije žene plemena Maasai podržavaju same sebe uzgajajući alou i odbacujući negativne tradicionalne obrasce. Novinarka Lush Timesa Katie Dancey-Downs otputovala je u Keniju kako bi upoznala neke od žena i otkrila kako su se promijenili njihovi životi.

Upozorenje: ovaj članak sadrži teme koje bi mogle uzrujati neke čitače.

U Twali, u pokrajini Laikipia, trideset i dvije Maasai djevojke pripremaju se za obred. Pivo muratina pripremljeno je za muškarce od korijena aloe i meda, a okupila se i lokalna zajednica. Djevojke su obučene u crne haljine, koje se tradicionalno odijevaju za “obrezivanje”, znano i kao “sakaćenje ženskih genitalija”. Ono je u Keniji protuzakonito, ali se i dalje događa.

Djevojke iz Twale, kao i ostalih područja u okolici, pojavljuju se ispred gomile i zajedno pjevaju na tradicionalnom Maa jeziku. Njihova je pjesma sve samo ne tradicionalna. Pjevaju, “Kupi mi olovku, kupi mi knjigu, kako bih mogla učiti”. Ne donosi mi žilet. Ne treba me rezati.”

Njihovi glasovi su prkosni, “Kažemo ne obrezivanju!”

Za djevojke Twale, “obrezivanje” završava u tom trenutku. Da bi došli do ovog stadija, trebalo je puno vremena.

Jednakost za djevojke

Rosemary Nenini koordinatorica je grupe Twala Women’s Group i ona je glavna pokretačka sila koja stoji iza promjena koje su se dogodile ovoj zajednici. Posvetila je svoj rad očuvanju raznih aspekata Maasai kulture, poput rada s dekorativnim perlicama, znanja o medicinskoj dobrobiti biljaka i načina života u zajednici, a istodobno je radila na eliminaciji loših dijelova kulture poput spomenutog obrezivanja žena, ranog stupanja u brak i manjka edukacije za djevojke.

“Ja sam žrtva svih tih stvari, obrezivanja, i ostalog. Barem sam imala sreće kada sam se udala, jer imam dobrog muža”, kaže. Muž joj je dopustio da se nastavi školovati što je ona iskoristila kako bi učinila pozitivne promjene.

U prošlosti, djevojke koje su prolazile kroz obrezivanje imale su od 16 do 18 godina, ali se dob sada smanjila na 10 i 13 godina, kaže Rosemary. Mlade djevojke koje su se s tim susrele, doživjele su traumu, a i sama Rosemary kaže da ni dan danas ne može dotaknuti žilet.

Rosemary vjeruje da se dobna granica smanjila zbog siromaštva. Neki od starijih članova zajednice rekli su Rosemary da ako djevojke nisu obrezane, nitko se neće htjeti oženiti njima. Djevojke se udaju u mlađoj dobi što znači da ih se i obrezuje u mlađoj dobi.

“Nekoć Maasai narod nije bio siromašan, ali sada jest. Da bi došli do novca, razmjenjuju djevojke za koze, ovce i krave.” Rosemary želi da se djevojke cijene kao i dječaci. Na početku svog putovanja kojim želi učiniti promjene, pridružila se grupi žena koja se potom udružila s još pet grupa koje sada znamo kao Twala. Počele su s radom stvarajući ukrasne predmete od perlica i gradeći tradicionalne Maasai nastambe.

Rosemary je željela da žene kažu ne obrezivanju, ali se starije žene u zajednici s tim nisu složile. Kada ih je pitala zašto rekle su joj da je to „prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob.” 

Tako je Rosemary krenula s drukčijim pristupom, “Recimo ne obrezivanju žena sve do završetka srednje škole.” Svi su se složili i 2008. godine žene iz grupe Twala donijele su pravilo koje to regulira.

Rosemary je razmišljala dugoročno….

Djevojke su pohađale školu, neobrezane i neudane. Dok su je pohađale, imale su priliku upoznati različite ljude, proširiti svoje znanje i izgraditi osobnost. U trenutku kada su završile školu, djevojke su počele odbijati obrezivanje. U ostalim obližnjim područjima obrezivanje se i dalje događa, ili kako Rosemary sumnja, ljudi neće otvoreno priznati da su prestali s praksom kako ne bi izazvali sukobe.

Rosemary nije bilo lako stvoriti promjenu u Twali, posebno kada je trebala uvjeravati muškarce. Kaže mi da su joj i prijetili smrću, a čak deset godina nakon svega i dalje joj je teško pričati o pojedinostima.

Dok mi priča o prvim djevojkama koje su odbile obrezivanje, ostajem bez riječi. Očekivala sam da će mi ispričati priču o jednoj hrabroj djevojci, ne o njih 32 koje su spremne boriti se jedna za drugu.

Dočekani smo u Twali uz tradicionalni ples, a i sama sam se uvjerila kako snažni mogu biti ženski glasovi kada pjevaju zajedno. Ova priča nam pokazuje koliko snažni mogu biti glasovi zajednice i kako se mnoge nepravde mogu ispraviti zajedničkim djelovanjem.

Aloa, sjeme promjene

Još je jedan faktor utjecao na promjene u Twali, nešto što će promijeniti financijsku dinamiku, to je aloa. U kulturi naroda Maasai u Laikipiji, veliki dio posla pada na teret žena. One odlaze po vodu, kuhaju, brinu se za životinje i odgajaju djecu. Sve to najčešće obavljaju bez svojeg novca. Maasai narod tradicionalno se bavi stočarstvom, no degradacija zemlje uzrokovala je manjak pašnjaka za stoku što je natjeralo ljude da se priviknu ne bi li došli do bilo kakve zarade. U krajoliku sklonom suši, uzgajanje biljaka može biti poprilično teško. 

No, žene iz Twale imale su ideju, uzgajat će aloe secundiflora i prodavati je muškarcima kako bi si mogli pripremiti pivo muratina. Aloe je savršena biljka jer podnosi teške vremenske uvjete na ovom području, a ukorijenjena je i u Maasai kulturu, osim što se upotrebljava za izradu piva muratina, ova autohtona biljka ima i medicinsku korist kako za stoku tako i za ljude.

“Ako žena može biti dijelom ženskog udruženja i zaraditi novac, a muškarci mogu zaraditi novac drugdje, neće prodavati djevojke zbog siromaštva.” kaže Rosemary, objašnjavajući zašto je aloa tako važna za podržavanje jednakosti spolova.

Žene su se obratile muškarcima tražeći malo zemlje. Muškarci su u početku odbacivali ideju, ali su se naposljetku složili i dali ženama 40 hektara zemlje na kojoj mogu prakticirati permakulturalni uzgoj aloe uz ostale projekte.

Žene je uskoro posjetio Joseph Lentunyoi, muškarac naroda Maasai koji je osnovao obližnji permakulturalni centar Laikipia Permaculture Centre. Počeo je podržavati žene u uzgoju prema permakulturalnim načelima koji uključuju tehnike obrade zemlje u skladu s prirodom i koriste se kako bi se obnovili uništeni ekosustavi. Ideje su uvijek dolazile od žena, ali je Joseph pomogao svojim tehničkim vještinama učeći žene o permakulturi i kako najbolje uzgojiti alou.

Ubrzo je Joseph doveo predstavnika Lusha i od tad se odnos neprestano razvija, kako su žene iz Twale (ali i ostale žene iz obližnjih zajednica) počele prodavati alou i Lushu i lokalnim Maasai ženama za izradu sapuna. “Permakultura je drevni način života koji smo napustili, možda zbog zapadnjačkog utjecaja, edukacije ili religije,” kaže Joseph. “Kada smo počeli učiti grupe žena o permakulturi, znale su reći: ‘O, kako dobro! To smo prije radili, ali smo prestali! Moramo opet početi tako!’”

Žene su bile tako uspješne da ih sada muškarci mole da zaposle njihove žene u grupu.

Kako se znanje naroda Maasai podudara s permakulturom

Promjene u Twali pokazuju kako se kultura može promijeniti. Ove žene su odbacile pojedine elemente Maasai kulture, a istodobno čuvaju tradiciju ukrašavanja perlicama, pjevanja i načina života u zajednici. Kako se odmiču od nekih dijelova kulture, tako se ostavlja mjesta i za neke nove običaje.

“Tradicionalno ljudi ne koriste kemikalije, a i permakultura ne koristi kemikalije”, objašnjava Priscilla, žena naroda Maasai koje je 2014. zaposlena kako bi žene Twale učila permakulturi. 

Iako neuobičajeno, Priscilli je dozvoljeno da se ode školovati, a posebno ju je ohrabrila tetka koja je postala liječnica u Rusiji. Tijekom školovanja znala je da se treba vratiti u svoju zajednicu i pomoći učiniti pozitivne promjene.

Kada je Priscilla prvi put stigla u Twalu, zemlja je bila izrazito neplodna i pogođena deforestacijom. Sada se stabla čuvaju, a vratile su se i ptice. Organski se kompost radi lokalno. Tu su košnice, začinsko bilje i rovovi koji sprečavaju gubitak vode što podržava rast vegetacije. 

Na samom početku žene su bile suočene s izazovima suživota s lokalnim životinjama. Prvo se dikobraz ušuljao među alou i pojeo je prilično mnogo. Potom je krdo slonova prošlo kroz nasade aloe i pogazilo više od 100 biljaka.

Koristeći znanje Maasai naroda i znanje iz prirode, grupa je pronašla rješenje. Žičana ograda odvratila je dikobraze, a košnice koje se njišu sa stabala poslale su slonove u drugom smjeru. K tomu su i korisne jer proizvode med. Kroz rad u Twali, Priscilla sada može financirati školovanje svog brata, ali i platiti nekome da se brine za stoku njihovih roditelja dok brata nema.

Uzgajajući ideje

Twala nije jedina grupa žena koja ubire plodove uzgoja aloe, nove tri grupe u regiji podržava centar Laikipia Permaculture Centre i oni također prodaju alou Lushu. Najnovija grupa zove se Osuguroi (Maasajska riječ za alou) i uzgajaju alou već godinu dana.

Sjedeći na travnatom brijegu, Priscilla prevodi što mi žene iz grupe govore o tome kako im je uzgoj aloe pomogao s financijama i poboljšao životni standard jer mogu svoju djecu poslati u školu.

Ova grupa tek započinje s radom i žene imaju velike ambicije, no svjesne su i izazova koje trebaju prevladati. Jednom godišnje, slonovi putuju preko zemlje i uzrokuju štetu nasadima, a neki puštaju i životinje da ondje pasu. Kao i Twala, Osuguroi će raditi s prirodom kako bi riješila ove probleme. Što više prihoda stvore, više će posla moći napraviti na farmi. Većinom govore kako su jako ponosne na sve što su postigle. Ljudi mogu sjeći stabla i travu, ali se farma mora očuvati.

Kada sam otputovala u Laikipiju, nisam očekivala da ću vidjeti direktnu vezu između aloe i prestanka obrezivanja žena. Uz ljude kao što je Rosemary, koji potiču napredak, ove se promjene nikada ne bi dogodile, s aloom ili bez nje. Rosemary želi da i druge zajednice prihvate ove promjene, a već je jasno da ima i volju to učiniti.

Fotografije od vrha prema dnu: Priscilla Senteina u Laikipiji u Keniji; Priscilla reže alou u Laikipiji.